Pobuna, zajedništvo i pobeda na koncertu Fontaines D.C.

by Una Miletić | Oct 29, 2026

Pobuna, zajedništvo i pobeda na koncertu Fontaines D.C.

by Una Miletić | Oct 29, 2026

Autor Fotografije: Lea Bodor

Red od naplatne rampe tamo pri ulazu za Luku Beograd. Vazduh je opipljiv od uzbuđenja i raste euforija. Zapravo, redovi uzbuđenih ljudi koji su došli na rasprodat koncert benda Fontaines D.C. su svuda. Hangar je krcat.

Irski post-pank bend za koji su žanrovska ograničenja odavno prestala da važe, Fontaines D.C., održao je sinoć koncert u rasprodatom Hangaru 1 Luke Beograd. Jedini nastup u ovom delu Evrope, u organizaciji Charm Music.

Subjektivni osećaj - Beograd je ponovo na mapi sveta.

To je primetio i bend, čestitajući publici na pobedi više puta tokom večeri. Ali, pre nego što podelimo sa vama kako smo se proveli, moramo da pohvalimo predgrupu. Bend Chalk uradio je sjajan posao. Čak i više od toga da je „zagrejao publiku” pred glavni šou, bend je napravio sopstveni šou, što se videlo po velikim ovacijama i srdačnim aplauzima koje im je publika slala zauzvrat.

Već tokom njihovog nastupa toplota od mnogoljudnog prisustva počela je da topi atmosferu i da mnoge tera na redukciju odeće. Međutim, ni to ni redovi za piće nisu izazvali toliku „nervozu” koliko anticipacija, tj. iščekivanje nastupa Fontaines D.C.-a. A čekalo se, ruku na srce, bar nekih 15 i više minuta (subjektivni utisak je da je trajalo mnogo duže), pošto se bend Chalk pozdravio sa publikom.

Kao da prethodno iščekivanje novog albuma „Dopamine Chamber” nije bilo dovoljno.

Fontaines D.C.
Autor Fotografije: Lea Bodor

U nekom momentu začula se pesma, ako se ne varam, Foggy Dew u izvođenju legendarnog  The Dubliners benda, a srce nekako uvek preskoči od emocija kad zasvira irski melos. Na bini su se pojavili Grian Čaten (Grian Chatten), Karlos O’Konel (Carlos O’Connell), Konor Kerli (Conor Curley), Konor Digan III (Conor Deegan III) i Tom Kol (Tom Coll). Među njima je šesti član multiinstrumentalista Aleksandar Džeson (Alexander Jesson) zvani Chilli, za sintisajzerom/gitarom/perkusijama, u zavisnosti od pesme, a čija majka je Srpkinja iz Sarajeva.

Od njega je verovatno Grian naučio da savršeno pozdravi publiku sa “Dobro veče Beograde”.

Začuo se vrisak i ruke su zaplesale u vazduhu. Tek posle pesme Boys in the Better Land, Grian se obratio publici jednom od najlepših poruka, koju je ponavljao tokom večeri: „Pobeda! Čestitam! Ovo je vaš trenutak”.

Devojke na ramenima, mala deca na krke-džake, ne postoji starosna granica. Sve generacije su došle da čuju bend, a malo je samo pomenuti značaj inkluzije i zajedništva koju je Fontaines D.C. stvorio među ljudima.

„Life ain't always empty”, zagrmeo je stih iz pesme A Hero's Death, kao subliminalna poruka.

Kada se malo izmakne iz mase, dobije se i šira slika i prijatan nalet svežeg noćnog vazduha. Ljudi koji đuskaju na marginama i jedan filmski par koji je plesao kao Uma Thurman i Džon Travolta u kultnoj Tarantinovoj sceni, tačno na ulazu u Hangar.

Fontaines D.C.
Autor Fotografije: Lea Bodor

Kada su zasvirali pesmu In the Modern World, setila sam se reči basiste Fontaines D.C.-a, Konora Digana III, koje mi je izgovorio tokom intervjua koji smo radili povodom izlaska albuma Romance:

„Savremeni svet nas uglavnom vuče ka stanju apatije. Više nam nije stalo do stvari kao ranije.”

A onda je nastavio: „Tekst 'In the modern world, I don’t feel anything' govori o onoj vrsti apatije koju nam nameće moderan svet i ujedno poručuje da se protiv toga pobunimo”.

Njegova rečenica je odzvonila uz uviđaj da su Fontaines D.C. upravo pobuna. Pokazatelj da nas je muzika ujedinila, da briše granice i sve povezuje u zajednički imenitelj – ljubav.

Te večeri su u napokon oslobođenoj Srbiji sa stejdža poslali još jednu jako bitnu poruku: Free Palestine. Jer niko nije slobodan dok svi nismo slobodni.

Ono što je Beograd takođe dobio ove večeri je prvo živo izvođenje pesme Demolition sa albuma “Dopamine Chamber”, a koju su odsvirali pred Starburster.

Starburster su, naravno, ostavili za pred kraj, a I Love You za bis.

Preslatko je kako su Srbi zaboravili da viču bilo šta drugo, pa se umesto „Hoćemo još” i „Bis, bis, bis” iz mase začulo „Pumpaj!”.

Ali bend nas je razumeo. I još jednom pred kraj koncerta čestitali nam na slobodi.